Baptisti sedmog dana

BAPTISTI SEDMOG DANA su nastali u Engleskoj tokom 1650-tih godina. Iako nije brojna, ova denominacija ima izuzetan znacaj za crkve i pokrete koji svetkuju Subotu kao bogosluzbeni dan koji je Gospod posvetio.

Tuesday, January 24, 2006

OSNOVE NAŠEG VEROVANJA 1 - UVOD

LEKCIJA 1

OSNOVE NAŠEG VEROVANJA




1. Korinćanima 3,17.18; 2. Timoteju 2,15; Rimljanima 12,2; Efescima 4,3-6.15; Rimljanima 10,17; 2. Timoteju 3,16.17.
Baptisti sedmog dana poštuju slobodu misli pod vođstvom Duha Svetoga za osnovna načela hrišćankog verovanja i prakse. Stoga podržavamo slobodno proučavanje i otvorene razgovore o Pismu. Podržavamo slobodu pojedinca da predano istražuje, određuje i pokorava se Božjoj volji.
Sledeće veroispovedanje nema nameru da bude konačno, već je izraz našeg zajedničkog verovanja koje je određeno našim razumevanjem Pisma.
– Iz veroispovedanja BSD


Pošto započinjemo proučavanje verovanja baptista sedmog dana, moramo prvo da se zapitamo ko su baptisti, a onda i ko su i šta su baptisti sedmog dana.
U suštini, postoje tri pogleda na to ko su baptisti.
Prvi pogled se odnosi na verovanje da baptisti slede obrazac crkvenog života kakav je bio još u doba apostola. Tako su baptisti povezani sa nezavisnim grupama kojima je blizak starinski način da se strogo pridržavaju Svetog pisma i rane novozavetne crkvene prakse, onoliko koliko je to moguće utvrditi. Postoji neprekinut niz ovakvih crkava, bez obzira na iscrpljujuće i često brutalne pokušaje rimokatoličke crkve i njenih prethodnika da eliminišu grupe koje su drugačije verovale od neretko pogrešne zvanične linije. Ovo se naziva teorijom sukcesije, i mnogi rani zapisi o nastanku baptista sedmog dana na početke gledaju na ovaj način.
Drugi pogled često posmatra baptiste kao one koji su nastali iz separatističkog i nekonformističkog pokreta u Engleskoj posle Elizabete Prve. Tako se baptisti smatraju kao krilo protestantskog pokreta koje je usvojilo kongregacionistički oblik crkvene organizacije.
Treći pogled je gledišta da su baptisti koji su započeli u Engleskoj zapravo bili oni ljudi koji su bili pod uticajem anabaptističkog pokreta zahvaljujući svojim vezama sa holandskim menonitima.
Izgleda da su zaista postojale veze sa radikalnim krilom Reformacije. Još od vladavine Džejmsa Prvog pa sve do Viljema i Marije[1], dolazi do žestokih progonstava mnogih grupa koje su zajedno delile veoma slične ideje.
Baptistička tradicija se razvijala i narasla, i zatim se proširila i na Severnu Ameriku. Dokumenti govore da su ’krštavajuće’[2] zajednice relativno brzo narastale u 1608. godini.
Mada donekle bliski tradiciji Reformacije u pojedinim stvarima, engleski baptisti su razvili jedinstvenu baptističku teologiju oko ideje crkve koja je okupljala istomišljenike, a što je označavalo krštavanje verujućih osoba. Ovi ljudi su se veoma brinuli o pitanjima kakva je priroda ove crkve istomišljenika, o Gospodnjim uredbama, o obučenom sveštenstvu, i o konzervativnom načinu života hrišćana. Ova pitanja su odvojila baptiste od drugih nekonformista.
Pojedini autori brane ovu neprekinutu tradiciju krštavanja verujućih osoba, ali ne idu toliko daleko da podržavaju teoriju odvojenosti baptističkih zajednica. Drugi, pak, negiraju bilo kakve veze sa evropskim anabaptistima.
Želeo bih ukratko da kažem ko su bili anabaptisti tako da bismo mogli da razumemo sličnosti između našeg i njihovog verovanja. Ovo malo proučavanje može da nam posluži da ponovo pogledamo na opasnosti sa kojima smo možda danas suočeni.
Anabaptisti su bili ljudi koji su odbacili mnoštvo verovanja kao i strukturu i orijentaciju rimokatoličke crkve. Oni su takođe odbacili mnoge stavove kojih su se držale mnoge vođe Reformacije, a koje su odbacile samo određene dogme Rima, dok su mnoge druge zadržale.
Sledeći poučenja Zvingilija i drugih, anabaptisti su proučavali Sveto pismo i pokušali su da organizuju svoju crkvu tako da bude što je moguće bliža novozavetnoj crkvi.
Anabaptisti su vernike smatrali za narod ’odvojen’ od ovog korumpiranog svetskog sistema. Oni su crkvu videli kao organizam koji se nalazi usred ove neprijateljske institucije.
Oni su lokalnu zajednicu vernika, kongregaciju, videli kao grupu ljudi koje je zajednički privuklo Hristovo evanđelje, kao i presvedočenje Svetoga Duha. Smatrali su da hrišćanstvo ne može da bude šireno ili održavano pomoću države koja koristi instrumente prisile i terora.
Tim ljudima je dato ime anabaptisti zato što to bukvalno znači ’ponovo kršteni’. Oni su poučavali da svi koji poveruju i koji ispovede svoju veru treba da se krste, i tako su ih ponovo krštavali izvan okvira državne crkve koja je krštavala svaku osobu koja je živela u okviru njenih granica.
Anabaptisti su se protivili skoro univerzalnoj crkvenoj praksi krštavanja dece, a što su činile državne crkve, i katoličke i protestantske. Smatrali su da deca ne mogu da razumeju poruku evanđelja i da zato ne mogu da veruju, odnosno da imaju spasavajuću veru.
Ovo odbacivanje krštavanja dece, kao i odbacivanje obaveznog krštavanja odraslih, anabaptistima je donelo optužbe za izdaju, kao i energičnu, brutalnu akciju države. Smatrani su za ljude čiji su stavovi pretili samim temeljima građanskog društva. U stvari, u mnogim evropskim državama, uključujući tu i grad-državu Cirih, koji je bio centar protestantizma, anabaptiste su progonili. Objavljen je dekret da svaka osoba koja se ponovo krsti ima da se kazni davljenjem u vodi. Zbog toga su anabaptisti često morali da beže kako bi spasli goli život, ali su sa sobom nosili i širili i svoje doktrine.
Anabaptisti su naglašavali da ljudi treba da slede Hristove doktrine, a ne crkvene doktrine i tradiciju. Propovedali su mir, protivili se ratu, odbijali da se zaklinju, kao i da služe na državnim položajima, uključujući i vojsku. Zahtevali su da se crkva i država odvoje. Bili su veoma protiv rimokatoličke crkve i njene prakse da upotrebljava političku, vojnu, ekonomsku, poresku i religijsku moć. Pridržavali su se kongregacijskog modela crkvene organizacije gde su svi članovi lokalne crkvene zajednice učestvovali u raspravama i glasali čak i kada se radilo o tumačenju Svetog pisma.
Neke od tih anabaptističkih grupa držale su šabat t.j. subotu. Isto tako, treba reći da su menoniti dobili ime po svom čuvenom anabaptističkom vođi koji se zvao Meno Simons.
Pojedinci veoma oštro odbacuju mogućnost da su baptisti bili anabaptisti, a kao osnov tog protivljenja koriste tvrdnju da ima veoma malo čvrstih istorijskih dokaza koji podržavaju to tumačenje. Drugi, pak, tvrde da su engleski separatisti imali veoma slične ideje kao i anabaptisti, kao i da su ih privlačila njihova verovanja. Oni, međutim, kažu da opšti baptisti (oni koji Božiju blagodat vide kao široku ili opštu i koji prihvataju arminijansko tumačenje o stvarima kao što su predodređenje, greh, milost i slobodna volja), i posebni baptisti (oni koji su imali posebno, ograničeno viđenje otkupljenja, i koji su bili više kalvinisti u svojim pogledima), imaju zapravo korene jedino u engleskoj separatističkoj tradiciji.
Teorija sukcesije, odnosno njena nešto izmenjena verzija, do skora je bila popularna. Nova američka škola tumačenja, koja je sada nešto više popularna, veoma malo vodi računa o tome šta se dogodilo u dalekoj prošlosti, i usmerava se skoro isključivo na osnivanje i razvoj baptističkih crkava u američkim kolonijama. Novije istorije baptista sedmog dana stvari posmatraju iz ovog ugla.
Izgleda kao da se veze engleskih baptista iz XVII veka mogu pratiti sve do lokalnih, ali i stranih izvora. Na primer, u Engleskoj su srednjevekovni Lolardi odbijali mnogo toga što je zahtevalo učenje katoličke crkve. Ove grupe, uz ostale grupe koje su se odvajale, kao i engleski radikalni reformatori, smatrane su jereticima. Mnogi od njih su odbacivali ideju državne, nacionalne crkve. Oni su smatrali da su vernici odgovorni jedino Hristu, a svakako ne nekakvoj crkvenoj hijerarhiji.
Mnogi od njih su morali da beže na kontinent (u Evropu), kako bi spasli goli život, i tamo su se susreli sa holandskim anabaptistima (menonitima). Mada nisu prihvatili neke od njihovih radikalnih teorija i socio-političkih ideja, uticaj tih ideja na njih je očigledan.
Ima, dakle, mnoštvo različitosti i bogate raznolikosti u idejama kojih su se držale mnoge i razne baptističke grupe. Ovde ćemo ubaciti, za primer, ideje koje je izvesni Džon Smajt [John Smyth] napisao 1612. godine. Naravno, nisu sve baptističke grupe sledile ove njegove ideje, razlike su postojale. Ali je zanimljivo da su ljudi pre mnogo stotina godina bili u stanju da čitaju Sveto pismo sami za sebe, i da donesu ovakve zaključke, i potom da za svoju veru plate i životom. Evo te izjave koja ima 20 tačaka.
1. Postoji samo jedan Bog, najbolji, najuzvišeniji, i najslavniji Stvoritelj i Svedržitelj svega; koji je Otac, Sin, i Sveti Duh.
2. Bog je stvorio i otkupio ljudski rod prema svom liku, i odredio je da svi ljudi (niko nije bio pokvaren zlom) žive.
3. Bog nije nikome naložio neophodnost greha; već je čovek po slobodnoj volji, podstaknut od sotone, otišao od Boga.
4. Zakon života je Bog u početku postavio tako da bude u pridržavanju zakona; a onda je zbog razloga slabosti tela, odredio, po dobroj volji Božijoj, kroz Hristovo otkupljenje, da to bude kroz opravdanje po veri; po čijem osnovu niko ne može pravedno da optuži Boga, već umesto toga, u dubini svoga srca, da poštuje, obožava, i proslavlja njegovu milost, jer je time Bog omogućio da to postane moguće čoveku, po njegovoj blagodati, ono što je ranije, pošto je čovek pao zbog greha, bilo nemoguće po prirodi.
5. Nema praotačkog greha, već je sav greh sadašnji i po slobodnoj volji, zapravo, po rečima, po delima, ili po namerama protivnim Božijem zakonu, i stoga su deca bezgrešna.
6. Isus Hristos je istinski Bog i istinski čovek, zapravo, Sin Božiji je uzeo na sebe, uz to pravu i čistu prirodu čoveka, onu koja postoji u stvarno racionalnoj duši, i u pravom ljudskom telu.
7. Isus Hristos je, držeći se tela, bio začet od strane Svetog Duha u materici Device Marije, kasnije se rodio, bio obrezan, kršten, iskušan; isto tako je osetio i glad, žeđ, jeo je, pio, rastao u telu i znanju; imao je briga, spavao je, i na kraju je bio razapet, umro je, bio je sahranjen, vaskrsao je i bio uznesen na nebo; i to stvarno on kao jedini Car, Sveštenik i Prorok crkve, i njemu je data sva sila i na nebu i na zemlji.
8. Božija blagodat je, kroz učinjeno otkupljenje u Hristu, bila pripremljena i ponuđena svima bez razlike, i to ne neiskreno već u dobroj veri, delimično kroz stvari stvorene, koje objavljuju nevidljive stvari Božije, a delimično kroz propovedanje evanđelja.
9. Ljudi su, po blagodati Božijoj kroz otkupljenje u Hristu, u stanju (Duh Sveti im je po blagodati dat od početka) da se pokaju, da poveruju, da se okrenu Bogu, i da steknu večni život; ali su, sa druge strane, u stanju da se odupru Svetom Duhu, da se udalje od Boga, i da zauvek nestanu.
10. Opravdanje čoveka pred Božanskim sudom (koji je i prestolje pravde i milosti), sastoji se delimično od prihvatanja Hristove pravednosti koju smo stekli verovanjem, a delimično od svoje pravednosti, koju u sebi sveti imaju po delovanju Svetoga Duha, a što se naziva obnovljenje ili posvećenje; jer svaki onaj koji pravednost čini jeste pravedan.
11. Vera, bez dobrih dela, je mrtva; a prava i živa vera se odlikuje dobrim delima.
12. Hristova crkva je zajednica vernih (krštenih posle obraćenja od greha) i vere, koju je sila Hristova zasnovala.
13. Hristova crkva ima silu koja joj je poverena da objavljuje reč, da deli sakramente, da postavlja starešine, da ih razrešava, i da isključuje; a poslednja žalba upućuje se braći, odnosno telu vernika crkve.
14. Krštenje je spoljni znak opravdanja od greha, znak smrti i ponovnog života, te po tome ne pripada deci.
15. Večera Gospodnja je spoljni znak zajednice sa Hristom, kao i vernih međusobno po veri i ljubavi.
16. Starešine crkvene su ne samo ’episkopi’ kojima je data moć da dele i reč i sakramente, već su to i đakoni, muškarci i žene koji se brinu za pitanja siromaha i bolesne braće.
17. Braća koja opstaju u grehu koji im je poznat i posle treće opomene, treba da se isključe iz zajednice svetih ekskomunikacijom.
18. One koji su ekskomunicirani ne treba izbegavati u onom što je čisto svetovni posao.
19. Mrtvi (živi koji su promenjeni u trenu) će ponovo ustati u istim telima; promeniti se neće njihova supstanca, već odlike.
20. Posle vaskrsenja će svi biti dovedeni pred Hristov sud, pred Sudiju, da im se sudi u skladu sa njihovim delima; pokorni će, pošto budu primili oslobađajuću presudu, uživati u večnom životu sa Hristom na nebesima; zli, koji su osuđeni, biće kažnjeni večnim mukama u paklu zajedno sa đavolom i njegovim anđelima.

Među mnogim granama baptista koje postoje, moguće je jasno prepoznati one koji se zovu ’baptističkim (krštenim) vernicima sedmog dana’, koji se pridržavaju sabatarijanskih [subotarskih] principa.
Baptisti sedmog dana bi gore nabrojanim tačkama verovanja dodali još jednu. To ih čini veoma nepopularnim; ipak, oni koji su bili tu pre nas čvrsto su se držali svog verovanja. Ovo ih je odvajalo i razlikovalo od opštih ili posebnih grupa baptista, iako su im mnoge ideje bile istovetne.
Evo izjave Frensisa Bamfilda [Francis Bampfield (1615-1684)] koji je bio među najranijim osnivačima jedne posebne zajednice baptista sedmog dana. Međutim, sva je prilika da on nije bio prvi koji je to učinio.
„Šest dana radi, ali sedmog dana je šabat: tog dana ne treba ništa da radiš: šest dana je Jahve stvarao nebo i zemlju, more, i sve što je u njima, i odmarao se sedmog dana: kad je Jahve blagoslovio taj dan, šabat, blagoslov je dat za taj sedmi-dan-šabat iz usta Jahve Mašijaha lično: taj dan ima njegovo slaganje i potvrđenje za njegovo dužno poštovanje i zasluženo čuvenje, za svoju plemenitu veličanstvenost i carsku veličinu. Koliko samo ima privilegija i prerogativa koji su dati tom danu! Hristos je blagosiljalac i dobročinitelj Sedmog dana. Ovo je dan koji je on odredio da u njemu bude održavano slavljenje i služba Jahvi Elohimu; dan tako poželjan i očekivan od strane njegove dece, prijatelja i slugu, kao dan svetog odmora i nebeske radosti; kao dan slatkog razgovora između njega i njegovih svetih; dan koji ih poziva na pevanje-uzvikivanje-trijumfovanje-radovanje! I stoga, postoji poseban Psalam koji je namenjen samoj Glavi sedmog dana, i nijedan drugi dan u nedelji ne treba da se kiti tom prinčevskom čašću. Isaija, taj evanđeoski Prorok i Propovednik, od Jahve je proglasio blagoslovenim one, čak i do divljenja, koji drže šabat i ne profanišu ga. Oni će uživati u mnogim zavetnim blagoslovima. O, kakvi sve duhovni blagoslovi postoje za srca onih koji poštuju sedmi dan-šabat. A pod novozavetnim uređenjem, Hristos je taj dan učinio blagoslovenim za one kojima je iscelio bolesna tela, čije je grešne duše oslobodio, čije je tužne duhove on utešio; svim onima kojima su njegove blagodatne reči bile na obraćenje i probuđenje, na pouku i prosvetljenje, na ohrabrenje i ojačanje, ljudima koje je sretao dok su poštovali šabatne uredbe, i kojima je davao udeo u blagoslovima ovog odvojenog, posvećenog dana! I koliko je samo učinio duša da blagosiljaju Gospoda, kad je učinio da Pavlova dela na sedmi dan - šabat budu na blagoslov, na dobro njima!
Hristos je svakodnevno poučavao u Hramu, a Pavle je često posećivao sinagoge u danima sedmice, i mnogo je dobra tada takođe učinjeno, ali čitavo Sveto pismo posebno obraća pažnju da je sedmi dan, kao sedmi dan sedmice, sa sobom donosio i blagoslove šabata, a što nijedan drugi dan u sedmici nije činio, iako je Gospod blagosiljao ljude svakodnevno, ali ne sa šabatnim blagoslovima, već je to činio samo sedmog dana.˝
Jedan autor, komentarišući pijetizam i hrišćanski život među ranim baptistima, rekao je: „Rani engleski baptisti su bili bibličari: oni su gledali na Bibliju kao na konačan i jedini autoritativan vodič u veri i praksi. Oni su odbacili tradiciju, primat Rima, novotarije anglikanizma; isto tako, umanjili su značaj pisanja crkvenih otaca. Umesto toga, oni su gledali na prvobitnu crkvu i u njoj tražili nadahnuće, gledali su na Isusov život, na Jovana Krstitelja, na Evanđelja i Pavlove poslanice i na apostolsko doba.
Prema njima, Novi zavet ništa nije rekao o episkopalnoj hijerarhiji kojoj je centar Rim, ništa o institucionalizovanom asketizmu (monasticizmu), i ništa o crkvenim saborima, koncilima i crkvenom pravu. Umesto toga, oni su u Novom zavetu pronalazili osećaj hrišćanske zajednice, primer Isusa Hrista i Pavlovo dogmatsko učenje. Ovo su postali njihovi modeli za društveno ponašanje i za ponašanje pojedinaca.˝
Baptisti, uključujući tu i baptiste sedmog dana, uvek su vrlo strogo i striktno posmatrali Sveto pismo, i nikada nisu prihvatili podjednak ili uzvišen status tradicije. Oni su uvek čvrsto verovali u Sveto pismo, kao i u sposobnost svetih da, pod vođstvom Svetog Duha, i uz pomoć nadarenih ljudi koji su sami vođeni od Svetog Duha, uče i utvrđuju Božiju volju. Oni su oduvek verovali u slobodu misli u kontekstu prethodno izloženog. Oni su smatrali da, mada su pisana veroispovedanja korisna, nisu uvek i neophodna, osim na upotrebu i pomoć onima izvan vere, jer je jedini standard samo Sveto pismo.
Naravno, baptisti nisu bili imuni na kontroverze liberalizma i greške sekularizma i modernizma. Ali, naglasak je uvek bio na čvrstom verovanju u Boga i u njegovo otkrivenje. Ova pozicija ih je često dovodila u sukobe sa drugim denominacijama, sa vlastima i drugim religijskim autoritetima. Baptisti su, dakle, uvek naglašavali ravnopravnost među članovima, kao i slobodu da se Sveto pismo čita, i da se dođe do zajedničkog razumevanja istine, a ne da se primenjuju taktike ubeđivanja i nagovaranja.
U prošlosti su ljudi znali u šta veruju, bez obzira da li su imali veroispovedanja ili ne. Oni su se čvrsto držali verovanja u Bibliju i svog zavetnog odnosa sa Bogom. Mnogi od njih su bili proganjani, gubili su živote, imovinu, karijere i porodice kako bi održali čistotu svoje vere. Moramo da ih zapamtimo zbog velikog dela koje su učinili. Nemojmo da potcenjujemo pritiske pod kojima su delovali rani baptisti sedmog dana. Mi se danas ne suočavamo sa teškoćama sa kojima su se oni tada suočavali. Stoga treba da se pobrinemo da smo još više verni poučenjima iz Svetog pisma.
U našem vremenu je veoma važno da znamo šta verujemo i da svoje verovanje organizujemo na sistematičan način. Zašto je to tako?
Značaj verovanja, zapravo pravog verovanja, ne sme se potcenjivati. Vajnov rečnik grčkog jezika kaže da verovati znači: biti ubeđen u nešto, i stoga biti uveren, verovati, označava oslanjanje na nešto, a ne puko prihvatanje. Koren za reč na jevrejskom je ’zasnovati’ ili ’potvrditi’.
Ovo je najvažnije zato što spasenje od greha dolazi preko vere. Vera u Boga znači da se osoba posvetila tome da Bogu bude poslušna, i da je prihvatila da je Božija Reč istinita i tačna. Ljudi koji ne veruju nisu u Hristu već su u telu, i oni su u neprijateljstvu s Bogom. Oni se nazivaju decom osude i decom neposlušnosti. Nevernici zato odlaze u veliko jezero vatre. Stoga je od ogromne važnosti da se crkva postara da osobe koje posećuju njene skupove jesu pravi vernici. Ako se utvrdi da nisu, mora se učiniti svaki napor da se popravi ova nesrećna situacija.
Prvo, ispravna doktrinarna verovanja su od suštinskog značaja za odnos između vernika i Boga. Jevrejima 11,6 nas opominje da je bez vere nemoguće ugoditi Bogu, i da svi koji se Bogu približe moraju verovati da on postoji, kao i da on nagrađuje one koji ga traže.
Verovanje u Isusa je isto tako od suštinskog značaja za ovaj odnos (vidi Matej 16,13-19). Verovanje u Isusovu ljudskost je isto tako značajno (vidi 1. Jovanovu 4,2-3). Pavle je takođe naglasio da je i verovanje u Hristovo vaskrsenje značajno (vidi Rimljanima 10,9-10).
Ima mnogo drugih primera verovanja koji se smatraju ključnim. Zapravo, upozoreni smo da postoji još jedno evanđelje, još jedan Isus, koji nije istinit, i da ga se moramo kloniti ako želimo da ostanemo u Hristu.
Isto tako, moramo da razumemo da su istina i naše iskustvo u međusobnom odnosu. Ako ne poznajemo istinu, možda ćemo nastaviti da grešimo, a to mogu biti greške koje vode do večne propasti. Poznavanje istine je stoga od najveće važnosti. Potrebna nam je ispravna doktrina, jer se oko nas nalazi mnogo alternativa koje će nas odvesti ustranu. Neke od ovih alternativa su humanizam, naučne metode traženja istine izvan Boga, mistične istočnjačke religije, psihološki sistemi samopomoći, kultovi, sistemi kontrole uma, ali i međusobno suprotstavljeni sistemi čak i u samom hrišćanstvu. Ima mnogo i nebrojeno zatamnjena i senčenja religijskih ideja kao i mnogo različitih pogleda na odgovarajući način života. Svaki od ovih svoj koren ima u različitim doktrinarnim idejama.
Za ovu zbrku postoji rešenje. Moramo stalno da težimo da ispravno razumemo doktrinarno poučenje hrišćanstva. Ova poučenja su rešenje za zbrku koja je nastala zbog nebrojeno mnogo onih koji tvrde da su istiniti. Jedna od najvažnijih stvari koje Crkva baptista sedmog dana može da učini jeste da obnovi svoje staro istorijsko naglašavanje nadahnuća i autoriteta Svetoga pisma. Ovo će obezbediti da razumemo ključne istine koje se tiču Boga Oca, Boga Sina, i Boga Svetog Duha. Kada se ove istine shvate, onda će se isto tako shvatiti i druge istine koje se tiču spasenja i hrišćanskog života uopšte.
Možemo da pogledamo crkvenu istoriju i da vidimo koje su to crkve stalno kvarile istinu uvođenjem kontradiktorne tradicije i struktura koje ne samo da su suprotne biblijskim primerima, već su učinile da mnogi budu upropašćeni i psihički i fizički. Isto tako, možemo da primetimo i da budemo svesni onih koji Sveto pismo koriste van konteksta, ili koji naglašavaju jednu ili dve oblasti u doktrini, a zanemaruju sve ostale. Isto tako, možemo da testiramo one koji tvrde da veruju tako što ćemo videti kako oni zapravo žive u stvarnom svetu i da li u svom životu rađaju plod Duha.
Čvrsto verujemo da Sveto pismo poučava da su svi vernici sveštenici Božiji, i da su svi u zavetnom odnosu sa Bogom. Svi sveti moraju da se ponašaju sa tim u skladu, poštujući mnoge objave i poučenja Božija bez izuzetaka. Sveti Duh nam je dat kako bi nam obezbedio snagu koja nam je potrebna. Bog nam je rekao da ispovedamo svoje grehe, i da je on pravedan i veran da nam oprosti naše grehe.
Prihvatanje Isusovog učenja i učenja apostola spašće nas sumnje, krivice, greha i straha. Zapamtimo da izvan Hrista nema stvarne slobode.
Ispravno verovanje je veoma značajno, ali moramo da zapamtimo da Bog želi više od ovoga. Naše verovanje mora da pripomogne sazrevanju našeg odnosa sa Bogom. Ako se naše verovanje ne iskazuje u našim delima bićemo samo obični licemeri. Naše verovanje mora da bude delotvorno. Moramo da razmišljamo nad Svetim pismom na taj način da se menjamo obnavljanjem svoga uma. Moramo da gledamo na sve Božije doktrine jer su one međusobno povezane.
U Božijem otkrivenju postoji simetrija, usklađenost i jedinstvo. Što više proučavamo Sveto pismo, sve više uviđamo da je Bog veliki i po značaju i po veličini. To nam pomaže da shvatimo koliko smo mi bezvredni i grešni. Tada ćemo Boga voleti još više zbog onoga što je on učinio za nas, a to ćemo govoriti i drugima koje susretnemo.

[1] Viljem Treći i Marija Druga su vladali kao kralj i kraljica Britanije i kolonija od 1689-1702, mada su bili bliski rođaci (prim. prev.).
[2] Igra reči, ’krštavajuće’ zajednice, zajednice baptista.