Baptisti sedmog dana

BAPTISTI SEDMOG DANA su nastali u Engleskoj tokom 1650-tih godina. Iako nije brojna, ova denominacija ima izuzetan znacaj za crkve i pokrete koji svetkuju Subotu kao bogosluzbeni dan koji je Gospod posvetio.

Thursday, June 15, 2006

OSNOVE NASEG VEROVANJA 5 - SVETO PISMO

Lekcija 5
SVETO PISMO



Verujemo da je Sveto pismo ili Biblija nadahnuta Božija reč i da je naš konasčni autoritet po pitanju vere i života. Verujemo da je Isus Hristos, u svom životu i učenju kao što je zapisano u Svetom pismu, vrhovni tumač Božije volje za čovečanstvo.
2. Petrova 1,20-21; Rimljanima 3,2; 2. Petrova 3,1-2.15.16; 2. Timoteju 3,14-17; Matej 5,17-19; Psalam 119,105; Jovan 20,30.31; Jevrejima 1,1.2.
– Iz veroispovedanja BSD
Proučavanje Svetog pisma je zapravo deo proučavanja Božije posebne objave. Bog se posebno objavio određenim osobama, u određenim vremenima, i na određenim mestima tako da bi ljudi naučili o Bogu one stvari koje su zaboravili zbog pada u greh.
Posebna objava čoveku je donela naročitu vrstu znanja koja je bila neophodna kako bi se umanjilo ili isključilo čovekovo relativno neznanje o Bogu, neznanje koje je bilo izuzetno ozbiljno, toliko ozbiljno da sada čovek nema direktan pristup Bogu pošto je ranije bio izbačen iz Edemskog vrta.
Prirodna objava, po kojoj čovek može da sazna neke detalje o Bogu, nije bila dovoljna da bi čovek upoznao Boga na dublji i potpuniji način.
Kada govorimo o prirodnoj objavi, mi govorimo o objavi Stvoritelja koja se vidi u materijalnim stvarima. Ona pokazuje da je ovo svet reda i svrhe. Otkrivenje pokazuje da je čovek inteligentan, da čovek ima religioznu prirodu u sebi, kao i da postoji veoma moćan Bog. Prirodna objava je jaka, ali je samo osnova za veću i natprirodnu objavu. Delujući na osnovu prirodne objave, Sveti Duh čoveku može da pokaže da on treba da se okrene od greha, i da se obrati pravednom Bogu.
Opšta ili prirodna objava je stoga poznata svim ljudima zbog njihovog posmatranja stvorenih stvari. Svaki iskren i pošten čovek koji gleda u stvorenje, odmah će u svom srcu znati da mora da postoji svemoćni, mudri, brižni, silni i strašni Bog. Psalam 19,-14; Psalam 8,3-4, Rimljanima 1,20; Dela 14,15-17;17,27-28 ukazuju na činjenicu da čovek mora da dođe do ovakvog zaključka. Psalam 14,1 tako može sasvim ispravno da kaže da samo bezumnik može u svom srcu da kaže da nema Boga.
Prirodna objava potvrđuje da čovek ima tendenciju ili sklonost da podsvesno potiskuje istinu o Stvoritelju, o njegovoj volji, sili i prirodi božanskog reda koji je ustanovio Stvoritelj.
Kao dodatak tome što je obezbedio prirodnu objavu, Bog je čoveku podario savest, jer kada je čoveka stvorio po svom liku i sličnosti, u čovekovo srce je ugrađen osećaj za moral i duhovnost. Stoga, čovek zna da bi trebalo da Bogu daje slavu, ali greh je čoveka odveo ustranu i potisnuo njegovu savest. Poslanica Rimljanima 2,13-16 raspravlja o ovome.
Zato čovek ima dovoljno mogućnosti da uvidi silu, proviđenje kao i večnu Božiju prirodu. Čovek tako razume koliko je mali, koliko je veliko i veličanstveno stvorenje oko njega, i onda time treba da se povede da proslavlja ovog nevidljivog Tvorca. Tada bi ga njegova savest sprečila da čini određene stvari, i on bi prihvatio svoju odgovornost, pokajao bi se i u strahu bi proslavljao Boga.
Međutim, ima nekoliko drugih pitanja o kojima prirodna objava ništa ne poučava. Čovek ne može da, kroz prirodnu objavu, spozna do koje mere se Bog brine za njega, koliko Bog čezne da čoveku oprosti grehe i koliko Bog ne želi da bilo ko propadne. Čovek ne može da zna duboke stvari o Bogu koga proslavlja, o budućem Božijem carstvu na zemlji, o budućoj sudbini svoje duše, o večnosti i o životu posle koji će Bog dati pravim vernicima.
Zbog ovih nedostataka u prirodnoj objavi, sada čovek mora da nauči o stvarima koje se tiču greha, krivice, svoje bezvrednosti, plana pomirenja, otkupljenja i Božije namere da se čovek pomiri sa Bogom.
Stoga je Bog morao sebe lično da objavi i da stupi u zavetne odnose sa određenim osobama kao i sa nacijom Izraela i drugim nacijama. Određene činjenice su postavljene pred one osobe sa kojima je Bog uspostavio zavete i naglašene su određene istine.
Bog je ovim ljudima direktno govorio u nekoliko prilika (Postanje 17,1.22; 18.1).
Bog je slao anđele da im govore (Sudije 6,12.14-18; Postanje 26,2).
Bog im je dao snove i vizije (Brojevi 12,6; 1. Carevima 3,5-15).
Bog je sa određenim ljudima imao naročite direktne kontakte (a da nama nije naročito definisana priroda ovih kontakata. Vidi Brojevi 22,9; 23,4; Izlazak 33,11).
Bog je činio čuda i velike znake isto tako (Postanje 9; Postanje 19).
Bog je ljudima poslao proroke:
- Bog je sebe objavio u Isusu Hristu
- Bog je nadahnuo ljude da zapišu Sveto pismo i da ga sačuvaju za buduća pokoljenja.

Zapis ove pisane objave, koja se smatra autoritetom, sastoji se od:
1. Zakona ili judejske Tore: Postanja, Izlaska, Levitske, Brojeva i Ponovljenog zakona (još se ova zbirka naziva Pentateuh, odnosno Petoknjižje)
2. Ranih proroka: Isusa Navina, Sudija, Samuila i Careva
3. Kasnijih proroka: Isaije, Jeremije i Jezekilja
4. Dvanaest malih proroka
5. Zapisa/Spisa: Psalama, Jova, Knjige propovednikove, Rute, Pesme nad pesmama, Priča Solomunovih, Plača Jeremijinog, Jestire, Danila, Jezdre, Nemije i Dnevnika.

Biblija je ulavnom zapisana na jevrejskom, sa nekoliko odlomaka na aramejskom. Ovi spisi se smatraju za nadahnuto Sveto pismo i predstavljaju izvor i osnov za sve novozavetne spise.
Hrišćani čvrsto veruju da je Isus Hristos onaj o kome govori Sveto pismo i da je on obećano Seme Mudrosti koje će ukloniti Prokletstvo sa zemlje, i otkupiti Čoveka i čitavo stvorenje.
Pavle i drugi pisci Novog zaveta koristili su Stari zavet, još zvan Svetim spisima, i ovo otkrivenje predstavlja sve što su oni imali. Ove iste Knjige korišćene su od strane hrišćana za propovedanje. Vidi Matej 21,42, Marko 12,10; 2. Timoteju 3,15. Primetite da ima 295 navoda (citata) ili direktnih referenci na Stari zavet u Novom, što predstavlja svaki 22 stih. I ne samo to, neko je izračunao da ima još oko 613 očiglednih aluzija, tako da je otprilike 10% Novog zaveta povezano sa Starim zavetom.
Propovedanje i poučenja (zapisi) apostolâ formiraju ono što mi zovemo Novim zavetom, i kao što je rečeno u 1. Petrovoj 3,16 sve je uključeno u svete spise.

Šta znači reč Biblija? Od čega se sastoji?
Izraz ’Biblija’ se simultano koristi sa izrazom ’Spisi’ ili ’Sveto pismo’. Izraz Biblija zapravo dolazi od latinske reči koja znači ’knjige’, i koristi se da odredi judejske i hrišćanske religijske knjige.
Obratite pažnju da u ’hrišćanskoj’ zajednici nema potpunog slaganja oko toga šta je sadržaj ’Biblije’. Neke od sirijskih crkava ne uključuju 2. Petrovu, 2. i 3. Jovanovu, Judinu poslanicu kao i Otkrivenje u svom Novom zavetu.
Rimokatolička crkva i istočno pravoslavne crkve u svojoj Bibliji imaju još i knjige koje se zovu Apokrifi. Ove crkve smatraju da su apokrifne knjige nadahnute, iako su čak i neki njihovi autori verovali da te knjige treba samo da se koriste kao dobri primeri za život i uputstvo u stvarima.
Zanimljivo je da su apokrifne knjige nastale negde između drugog veka pre Hrista i drugog veka po Hristu, i nikada nisu bile uvrštene u jevrejski kanon. Judeji su smatrali da je proročki glas umro sa prorokom Malahijom, i da posle tog proroka više nije bilo nadahnutih spisa.
Ove knjige, od kojih su neke prihvaćene od strane Rima[1], i neke koje su kasnije uključene u naredna izdanja Septuaginte (grčkog prevoda Starog zaveta), u sebi sadrže neke dobre istorijske činjenice (1. Makavejska), i neka dobra moralna poučenja (Mudrost Solomunova).
Ali, u njima ima i mnogo neistinitih legendi i glupih, ali zvučnih izreka, koje ponekad savetuju i činjenje nemoralnih dela (Judita 9,10.13), imaju otvorena jeretička učenja i mnogo istorijskih i geografskih grešaka.
Evo spiska apokrifnih knjiga koje je Rim prihvatio:
1. Prva Jezdrina
2. Druga Jezdrina
3. Tovija
4. Judita
5. ostatak u Jestiri
6. Mudrost Solomunova
7. Mudrost Isusa sina Sirahova
8. Varuh
9. Pesma tri dečaka
10. Suzana
11. Bel i zmaj
12. Manasijina molitva
13. Prva Makavejska
14. Druga Makavejska

Ove knjige su bile odbačene od strane ravija i isključene iz odobrenog jevrejskog Svetog pisma. Protestantski reformatori su negirali da su apokrifne knjige kanonske (apokrifi znači ’skrivene’ ili ’spoljne’) i odbacili su ih.

Savremeni napadi na Bibliju
Zanimljivo je primetiti da je naučno mišljenje s kraja 19. i početkom 20. veka bilo čvrstog uverenja da je Stari zavet proizvod rada jednog ili više urednika koji su promovisali određene ideje. Iz tog razloga, ovi urednici su kombinovali materijal nastao od strane različitih izvora, a onda su knjige koje su tako nastale pripisivali određenim autorima.
Ovo, naravno, predstavlja izazov istini Biblije, i čini da izgleda kao da je Biblija na neki način ’tehnička prevara’. Ovi stručnjaci su smatrali da nije bilo nikakvog božanskog nadahnuća i da se Bibliji ne može verovati na način na koji su ljudi tradicionalno verovali u nju.
Oni tvrde da je Petoknjižje rezultat materijala iz četiri međusobno ’izmešana/protkana’ izvora koje oni nazivaju J, E, D i P.
J bi trebalo da predstavlja najraniji izvor, koji datira iz vremena rane monarhije. J predstavlja jahvistički izvor, tako nazvan jer za božansko ime koristi reč Jahve.
E je elohistički izvor, tako nazvan jer za božansko ime koristi reč Elohim.
D je deuteronomski izvor, uglavnom se nalazi u knjizi Ponovljenog zakona, za koju tvrde da je napisana u periodu kasne monarhije, u 7. veku pre Hrista.
P je sveštenički izvor (na engleskom priest znači sveštenik), koji datira iz vremena vavilonskog izbeglištva, i koji naglašava Šabat, obrezanje, ulogu aronovskog sveštenstva i druga pitanja vezana za interese sveštenika i religijskog vida života.
Ova pobuna protiv čitave Biblije kaže da se Biblija ne sastoji sasvim od potpuno izvornih i istinitih knjiga, već da je načinjena od sumnjivog materijala koji su sakupili ljudi koji su imali interes da zastupaju određene političke ili religiozne ideje i koji su želeli da ih propagiraju. Tvrđeno je da veći deo Tore i Prorokâ nije ni bio kompletiran sve do povratka iz izbeglištva, u kasnom 6. veku pre Hrista. A ’Zapisi/Spisi’ nisu završeni, tvrđeno je, sve do drugog veka pre Hrista.
Kada se radi o Novom zavetu, mnogi od naučnika većinu Pavlovih rukopisa pripisuju raznim drugim ljudima koji su ih pisali u nekim drugim vremenima.
Oni veruju da je Evanđelje po Marku prvo po nastanku, a da su ljudi koji su sastavili Mateja i Luku, koristili Marka i još jedan nepoznat izvor nazvan Q koji predstavlja još jednu (neotkrivenu) zborku Isusovih učenja. Smatralo se da su Sinoptička Evanđelja nastala negde između 70. i 100. godine po Hristu, a da je Jovanovo nastalo krajem prvog ili početkom drugog veka, u vreme koje bi isključilo apostola Jovana kao pravog autora.
Treba, stoga, da vam je jasno zašto mnogi ne žele da prihvate Šabat kao instituciju koja je stvorena prilikom stvaranja, jer većina ne veruje zbilja u bukvalno tumačenje Postanja kao i da je Mojsije zaista napisao knjigu Postanja (1. knjigu Mojsijevu). Zbog tog osećanja, oni Šabat nazivaju judejskim Šabatom, jer oni odbijaju da poveruju da je to ustanovljeno prilikom stvaranja, a ne nekoliko godina posle stvaranja kada je oformljena jevrejska nacija. Ovde se zaista radi o duboko ukorenjenom neverovanju sa čime ljudi ne žele da se hvataju u koštac.
Mnogi teolozi su zaključili da Biblija nije Božija Reč, već da predstavlja zbirku mitova i legendi i neistinitih tekstova. Nije onda čudo što mnogi studenti teologije u školama i na fakultetima zapravo ne veruju stvarno u Sveto pismo kao u potpuno istinito i nadahnuto. Mnogi ne veruju, dok neki samo delimično veruju. A treći su spremni da oko tog pitanja idu na kompromis.
Drugi, pak, u nameri kako bi bili prihvaćeni kao pravi akademski sholastičari, i kako bi imali dobar rejting i mišljenje o njima od strane svojih stručnih kolega-vršnjaka, spremni su čak i da ponovo napišu Sveto pismo kako bi ono bilo prihvatljivo za ovaj svet. Ove, takozvane, obrazovne religijske institucije višeg nivoa, već su se potpuno pomirile sa ovim svetom, a oni koji teže ka tome da dobiju njihov akademski stepen i rade u tom smislu, na putu su da se i oni sasvim pomire sa tim. Zapravo, postoji samo nekoliko institucija religijskog obrazovanja koje čine neprestane napore kako bi poučavale iz Svetog pisma kao iz istinite Božije Reči.
Stoga se od nas očekuje da sami proučavamo Sveto pismo, da se sa njim detaljno upoznamo, jer mnogo toga što se smatra naučenim znanjem u ekspozicijskim izlaganjima samo je zapravo kompromis sa greškama.
Ono što je tužno jeste da, sa druge strane, ima ljudi koji nisu akademski obrazovani, koji pokušavaju da proučavaju Sveto pismo pa ga ne razumeju dobro, i onda naglašavaju samo pojedine delove na način na koji odgovara njihovim interesima, pritom često namerno pogrešno tumačeći i tako na sebe donose sopstvenu propast kao i propast onih koje vode u pogrešnom smeru.
Ovde je potrebno reći da Sveto pismo u velikoj meri nije komplikovano, a poruke Svetog pisma je lako razumeti. U isto vreme treba naglasiti da ima teških delova u Svetom pismu i ovi delovi zahtevaju proučavanje, razmišljanje i trajan dijalog među hrišćanima.
Kako bi nam to pomoglo u našim proučavanjima, treba reći da je rana Crkva uglavnom sledila primer Isusa i apostolâ i prihvatila je jevrejsku Bibliju bez teškoća. Oni su verovali da je Sveto pismo bilo istinito u potpunosti, a da su autori koji su zapisani u knjigama zaista autori.
Oni su verovali, kako je to Pavle zapisao u Rimljanima 3,3 (u našem prevodu 3,2) da su Judejima poverene Božije reči. Sledeći Isusa, apostoli su prihvatili autorstvo i potpunu istinitost svih Knjiga koje su nabrojane u kanonu.
Crkva je za sve novozavetne knjige verovala da su one nastale pre kraja prvog veka po Hristu. Crkva je pažljivo razmatrala novozavetne knjige pre nego što ih je prihvatila. Da bi bile prihvaćene, knjige su morale ili da budu pisane od strane apostola, ili da budu autorizovane od strane apostola. Na primer, za Markovo evanđelje se smatra da je pravi autor Petar. Luka je bio verni pratilac Pavlu i imao je pristup svim apostolima, te je on zaista i mogao da napiše svoje Evanđelje kao i knjigu Dela apostolskih.
Dve važne knjige oko kojih je postojala kontroverza kada su u pitanju autori su knjige Otkrivenja i Poslanica Jevrejima. Međutim, do kraja četvrtog veka sve sumnje koje su postojale u ove dve knjige su isparile.
Sâm proces koji je vodio do prihvatanja kanona je bio veoma intenzivan. Zapisi su bili veoma pažljivo proveravani, i mnoga navodna pisma apostola (poslanice) su odbačene kao jeretičke. Nijedan crkveni sabor (koncil) nije održan radi utvrđivanja kanona knjiga, ali su različite crkve vršile provere i odabrale naš sadašnji kanon, spisak novozavetnih knjiga.
Jasno je da su neke od knjiga optuživale tendencije i stavove koje su neke Crkve imale, ali su Crkve ipak prihvatile ove knjige.
Samo u trećem veku naše ere bilo je 18 zabeleženih sabora (koncila), u četvrtom ih je bilo 86, a u petom 80, i na svakom od njih je raspravljano o svemu, kao i o jeresima. Ali nijedan crkveni sabor (koncil) nije nikada sazvan kako bi se raspravljalo o novozavetnim knjigama. O Svetom pismu je postojao dogovor, osim kada se radi o rimokatoličkoj crkvi koja je prihvatila i apokrifne knjige.

Metod koji je Bog upotrebio kako bi se objavio
Bog se objavljivao kroz:
1. Božanski govor
2. U istorijskim događajima
3. U otelotvorenju

Božanski govor
Sveto pismo često kaže kako Bog govori, odnosno kako je govorio. Ovu jednostavnu izjavu pronalazimo u mnogim odlomcima:
Jeremija 18,1
Jezekilj 12,1.8.17.21.26
Osija 1,1
Joilo 1,1
Amos 3,1
Jevrejima 1,1-2 govori o tome da je Bog govorio u prošlim vremenima preko proroka, ali da sada govori preko svog Sina. Stoga Bog nije bio Bog kao bogovi pagana koji su ostali nemi. On je govorio kada je bio spreman da stvara i kada je svemir nastao ni iz čega. Obratite pažnju da ovo odvaja Boga od paganskih bogova, jer on nije nezainteresovan i udaljen od ljudi.
Susret sa ovim Bogom bio je silno iskustvo. Mnogi su iskusili ovakav susret i bili su zauvek promenjeni. Susret sa Bogom promenio je zauvek Mojsijev život. Vidi o ovome Izlazak 4,11-16. Isaija je video Gospoda i čuo je Gospodnji glas i bio je promenjen. Vidi Isaija 6,1-9. Jeremija je čuo Gospodnji glas i bio je promenjen. Vidi Jeremija 1,4-9; 15,15-16.19. Apostol Jovan je takođe čuo Gospoda. Pavle je čuo glas koji mu je davao uputstva. Obojica su posvetila svoje živote službi Gospodu.
Znamo, međutim, da je Bog Duh, ali nam je isto tako rečeno da, iako nema fizičke organe, on govori.
Bog koristi jezik osobe sa kojom govori. Božanski govor može da bude:
1. audio govor, govor koji se čuje, ili
2. može da se čuje u samoj glavi, ili
3. Bog može da govori piscu dok ovaj piše one ideje koje Bog želi da ovaj napiše.

Proroci nisu, znači, govorili kada bi i šta god zaželeli. Jevreji su stavili Mojsija u posebnu kategoriju, jer su smatrali na osnovu činjenica koje su bile pred njima, da je Bog govorio direktno samo Mojsiju, odnosno ’od usta do usta’ (Brojevima 12,6-8).
Oni su, međutim, verovali da se Bog ponekad otkrivao tako što je govorio u snovima (Danilo 7,1), u vizijama (8,1) ili tako što bi poslao anđela (9,21-22; 10,5-11).
Obratite pažnju da kada je Bog govorio, onaj kojem je govorio uvek je imao savršeno čist um, Boga je mogao da čuje, da Bogu postavlja pitanja, i da reaguje na Božiju prisutnost. Ponekad pisac nije sasvim razumeo ono što bi mu Bog govorio.
Ponekad bi poruka došla na način koji se proroku ne bi dopao. Jeremija kaže u Jeremiji 20,7-9 da je Bog nametnuo svoju poruku na njega i da je on bezuspešno pokušavao da se tome odupre. Isto tako, imamo primer Valaama u 2. Samuilovoj 23,2 kao i to neželjeno proroštvo Kajafe prvosveštenika u Jovanu 11,51.
Svi proroci su bez izuzetka verovali da su pisali i govorili tačne Božije reči. Mojsije je često govorio da je to slučaj sa njim, David je to rekao u 2. Samuilovoj 23,2 i svi proroci su ovo potvrdili.

Istorijski događaji
Bog je, isto tako, delovao i objavljivao se u istorijskim događajima. Mnoga od ovih moćnih dela su zapisana po čitavom Svetom pismu. Dela Božija prema Izraelu, kao i prema svetu pre nego što je Izrael uspostavljen kao nacija, uče nas o tome kakav je Bog i kako on deluje.
Psalam 78 nabraja mnoga od ovih Božijih dela, tako da ljudi mogu da nauče o Bogu i vide Boga u njegovim aktivnostima, njegovim delima. Bog nam je, dakle, rekao kakav je, kao i šta je sve učinio.

Otelotvorenje
Isusov život i njegov govor su najviši nivo otkrivenja. Jevrejima 1,1-2 i kasniji stihovi govore o ovome i to naglašavaju. Isusove reči bile su Božije reči. Njegova čuda, njegova smrt, kao i njegovo vaskrsenje bili su velika Božija dela, i sva ta dela su objavljivala Boga.
Isusov savršen život otkriva stvarno božanstvo, tako pokazujući čoveku Božije osobine. On je pokazao ko je Bog na najpotpuniji mogući način. Ovo je najličnije Božije otkrivenje koje jasno pokazuje sve večne istine Božije. Jovan 5,39 govori da su Sveti spisi svi, zapravo, o Hristu.
Hristos je došao da objavi Oca. On je došao iz Očevog naručja znajući sve njegove najdublje tajne. Usmeravajući čoveka prema Bogu i potvrđujući Očevu prirodu kao što je to bilo ranije već objavljeno u Svetom pismu, Isus je neprestano citirao Sveto pismo, naglašavao njegov značaj i neprekidno uzdizao njegov autoritet.
On je potvrdio događaje koji su se odigrali tokom stvaranja u Mateju 19,4-5; Aveljevo ubistvo u Luki 11,51; Nojevu priču, Barku kao i Potop u Mateju 24,37; Avraama i njegovu veru u Jovanu 8,56; razorenje Sodoma kao i mnoge druge događaje u Svetom pismu, na taj način potvrđujući da su istiniti i autentični. Mi, stoga, nemamo nikakve strahove o tome da li je Biblija tačna i da li je dovoljna za spasenje. Vidi o ovome Luka 16,29; Marko 12,24-27 kao i Luka 24,25.

Pitanje nadahnuća
Informacija koju je Bog objavio o sebi, dela koja je učinio, kao i posebne zapovesti koje je dao – sve ovo je zapisano. Sve to je sačuvano i svaki sledeći delić informacije pružio nam je više i više uvida u to ko je Bog.
Međutim, obratite pažnju na to da je Sveti Duh veoma selektivan u tome šta je Biblija pribeležila, zapisala. Ponekad je Božije otkrivenje prošlo nezabeleženo, kao što se navodi u Jovanu 21,25.
Kada se jednom Bog objavio čoveku, onda je bilo neophodno da Bog tako nadahne i utiče na autore kako bi oni istinito i precizno pribeležili poruku koju su primili od Boga. Bog ih je tako vodio da su oni upotrebljavali odgovarajuće reči, čuvali su se grešaka, ispravljali su ih i starali se da ništa ne bude izostavljeno.
Druga Petrova 1,20-21 naglašava da su proroštva došla od Boga. Duh Božiji je dao ljudima nagon i želju da zapisuju, i vodio ih je u tom procesu dok su zapisivali. Druga Timoteju 3,16 ponovo govori o tome da su Sveta pisma božanski proizvedena, ili božanski nadahnuta. Ovo znači da je njihovo nadahnuće u potpunosti, da je celovito i da je bez ograničenja.

Isus i apostoli su odredili Sveta pisma
Kao što je ranije naglašeno, Isus je u potpunosti verovao u Sveto pismo. On je mnogo vremena proveo ispravljajući fariseje u njihovim pogrešnim tumačenjima Svetog pisma, optužujući ih zbog njihovih ljudskih dopuna. Isus je smatrao da Sveto pismo ne sme nikako da se ukida, poništava. Vidi o ovome Jovan 10,35. Isto tako, on je smatrao da čak ni najmanja stvar ne sme da se izostavlja. Vidi Matej 5,18.
Rana crkva je propovedala tu poruku. Petar je, opisujući Judu i njegove aktivnosti u Delima 1,16, naglasio da su reči koje je Sveti Duh govorio kroz Davida u Psalmu 69,25 i 109,8 morale da se ispune zbog nužnosti.
Ovo verovanje je bilo isto kao i ono koje su imali proroci, koji su redovno najavljivali svoje objave rečima: Ovako kaže Gospod! Vidi Mihej 4,4; Jeremija 30,4; Isaija 8,11 i Amos 3,1 koji predstavljaju samo neke među mnogim primerima.
U 2. Timoteju 3,16 je izjavljeno da su sva sveta pisma nadahnuta. Zapazite da se radi o Svetom pismu koje je nadahnuto, a da nije rečeno da su svi pisci, na primer, Petar i Valaam, bili savršeni i nepogrešivi.
Nadahnuto Sveto pismo je stoga bilo na korist kako bi svaki vernik postao celo i zrelo dete Božije.
Luka 24,25-27 govori o Mojsijevim spisima (knjigama) i o prorocima kao o Svetim spisima. U stihovima 44-45 Psalmi su uključeni u Sveta pisma i o njima se tako govori.
Isus je Psalme smatrao za Sveto pismo, citirao je iz Psalma 82,6 u Jovanu 10,34; iz Psalma 35,19 u Jovanu 15,25; kao i iz Psalma 78,2 u Mateju 13,35.
Pavle je citirao iz Isaije 28,11-12 u 1. Korinćanima 14,21; Psalme i Isaiju u Rimljanima 3,19, i knjigu Postanja 16,15 i 21,9 u Poslanici Galatima 4,21-22.
Sâm Petar je veoma naglašavao činjenicu da je čitavo Sveto pismo proročanstvo. On je isto tako Pavlove poslanice smatrao za Sveto pismo, u 2. Petrovoj 3,16.
Jovan je smatrao knjigu Otkrivenja kao Reč Božiju, a u Otkrivenju 22,18-19 upozoravao je čitaoce da ništa ne diraju i ne menjaju. On je smatrao svoja poučenja za Božiju Reč i u 1. Jovanovoj 4,6 jasno je izjavio da njegova poučenja predstavljaju mernu jedinicu istine.
Pavle je podsetio Solunjane u 1. Solunjanima 1,5 i 2,13 da su poučenja koja su primili bila od Svetog Duha. Jasno je, onda, da su apostoli novozavetne spise za koje su bili odgovorni, smatrali za Sveto pismo, da su novozavetni spisi nadahnuti u potpunosti i da su isto kao i što su starozavetni spisi.

Zavisnost od Svetog pisma
Doktrina o nepogrešivosti nas poučava o tome da su Sveta pisma potpuno pouzdana u svim svojim činjenicama, u svim svojim istinitim izjavama, bez obzira da li su to istorijske, naučne ili duhovne izjave. Nema grešaka i sve može da se dokaže kao istinito pomoću arheologije ili drugih naučnih disciplina.
Originalni rukopisi su bili u potpunosti precizni, a podaci koji su dati mogu se proveriti. Naravno, određeni podaci mogu da izgledaju kao netačni, uzimajući u obzir naše ograničeno znanje u naučnim disciplinama, ali se čvrsto veruje da kako istraživanja idu dalje i naše znanje se uvećava, da će se Sveto pismo potvrditi kao sasvim tačno.
Drugi pomalo modifikuju ovaj stav, i smatraju da Sveto pismo opisuje pojedine događaje kako su oni delovali ljudskom oku, i da ove stvari koje se još nazivaju ’fenomenima’ ne mogu da se smatraju za potpuno precizne opise, već za popularne opise ili približne opise. Sveto pismo je tačno, kažu oni, ali na fenomene moramo drugačije da gledamo i da ih pravilno razumemo.
Naš stav je da je Sveto pismo tačno i da predstavlja autoritet za nas. Bog je sveznajući, mudar i svemoćan, i on nikada ne bi prevario čoveka. Ovde je u pitanju Istina Božija. Ima mnogo činjenica koje podržavaju istinu Svetog pisma, i Sveto pismo se zasniva na vrlo mnogo rukopisa i njihovih kopija.
Najveći broj, takozvanih, kontradiktornosti u Bibliji je već eliminisan zahvaljujući arheologiji i opštem povećanju znanja. Najozbiljniji napadi na Bibliju, stoga, sada dolaze iz nekakvog filozofskog pristupa kritičara, a ne zbog objektivnih činjenica.
Kada bi se svi dokumenti i istorije starog sveta ispitivale onako kako je bila ispitivana Biblija do sada, praktično nijedan dokument već prihvaćen od strane naučnika i intelektualaca ne bi mogao ozbiljno da se shvati. Međutim, ove dokumente su prihvatili oni ljudi koji su odbacili Sveto pismo, iako je Sveto pismo bilo proveravano i testirano i pokazalo je da je superiorno i po kvalitetu i po sadržaju.

Autoritet Svetoga pisma
Pošto je Sveto pismo istinito i autoritativno, ono zapoveda našem verovanju i našem delovanju. Samo Bog ima taj autoritet, pošto je on autor Svetog pisma, a mi nemamo nikakve dokaze da je on taj autoritet dao nekom drugom, da ga je delegirao. On je konačno govorio i kroz svog Sina i poslao je Svetoga Duha da obitava u svim pravim vernicima.
Svi vernici su Božiji sveštenici, i stoga moraju da proučavaju Sveto pismo i da uče i da slušaju glas Svetoga Duha, koji osvetljava razumevanje slušalaca i čitalaca Svetog pisma.
Sveti Duh nas poučava značenju Svetog pisma, pokazuje verniku da Sveto pismo ima značenje i to ono koje Sveti Duh otkriva, da je istinito kao i da dolazi od Boga. Ljudska bića su suviše grešna i ograničena, i tako Sveti Duh mora neprestano da vodi, da svedoči, da pokara, da donosi osećaj krivice kao i da uzvisuje Isusa u našem srcu. On je ionako morao da nam dâ veru, da učvrsti naše uverenje, da nas ojača kao i da se moli i da zastupa za nas.
Kao što Sveti Duh deluje u nama kako bi nas doveo do ispravnog razumevanja svog otkrivenja u Svetom pismu, tako mi stalno moramo da se pozivamo na Sveto pismo, kao i da proveravamo sve ideje u odnosu na ovu istinu. Sveti Duh je nadahnuo Sveto pismo i Sveto pismo je apsolutno tačno. Moramo da naučimo da budemo vođeni Duhom u razumevanju Svetog pisma, i da ne budemo zavedeni i odvedeni ustranu svojom sopstvenom imaginacijom, kao i željama tela za više moći i kontrole nad drugim vernicima.

Koliko je ovo nadahnuće kompletno?
Svaka reč, slog i slovni znak (tačka, zapeta i slično) smatraju se za nadahnute, i stoga su veoma značajni.
U Jovanu 10,35 Isus je ukazao na upotrebu ’množine’ broja u Psalmu 82,6 kako bi dokazao svoju argumentaciju.
U Mateju 22,32 Isus je citirao iz Izlaska 3,6, koristeći ’glagolsko vreme’ kako bi dokazao svoju argumentaciju.
U Mateju 22,44 Isus je koristio ’zamenicu’ kako bi dokazao svoj stav. On je naglasio da je David rekao ’Gospod reče mom Gospodu’.
Isus je otkrio koliko je snažno ovo nadahnuće Svetoga pisma tako što je pokazao da neke od izjave u Svetom pismu koje nisu bile izričito pripisane Bogu, zapravo su pripadale njemu (on ih je izjavio). Ovo je svakako značilo da moramo da budemo veoma pažljivi u vezi sa načinom kako se odnosimo prema Svetom pismu, i da li je uopšte mudro da kažemo da se u Svetom pismu ne slažemo sa bilo čim.
U Mateju 19,4-5 Isus je citirao iz Postanja 2,24 i tu izjavu je pripisao Bogu, a ne piščevom komentaru.
Na sličan način, Dela 4,25 navode iz Psalma 2,1-2, a Dela 13,34 navode iz Psalma 16,10. Jevrejima 1,6-7 navode iz Ponovljenog zakona 32,43 kao i Psalam 104,4. Ovo su bile Božije reči iako Sveto pismo možda to nije izričito naglasilo.
Pavle, isto tako, u Galatima 3,16 upotrebljava ’jedninu’ koja je iskorišćena u Postanju 12,7. Jasno je, onda, da su Isus i autori Novog zaveta verovali da je izbor svake pojedinačne reči, isto kao i izbor oblika i glagolskog vremena, zapravo odabir Svetoga Duha.
Na taj način Isus naglašava značaj ovih sitnih detalja, kao i drugih detalja u Svetom pismu. Čak ni ’jota’ ili tačka na ’i’ neće proći neopaženo.

Pitanje jedinstva
U ovom trenutku mnogo se raspravlja o pitanju jedistva vernikâ. Vernici koji ispovedaju istog Gospoda i Duha su u jednom Telu i treba da budu istomisleni i saglasni jedni sa drugima. Crkva je opisana kao Hristova Nevesta, sveti narod i poseban narod. Crkva treba da ima zajedničko svedočanstvo, da deluje zajedno zbog većeg efekta, ne treba da troši svoje resurse tako što udvostručava napore i treba da prikaže dobru sliku pred svetom.
Aktivnosti da se svi ujedinimo, međutim, dovele su do nekoliko pitanja, kao što je ono o verovanju, na primer. Različito mnoštvo verovanja, kao i nedostatak sloge o određenim osnovnim istinama, kao što je vrhovni autoritet Svetog pisma kao izvora naše vere i dela, zatim božanstvo Isusa Hrista, značaj njegove otkupljujuće smrti i telesnog vaskrsenja, spasenje koje dolazi od Boga samo zahvaljujući njegovoj blagodati, značaj držanja njegovih Zapovesti i život pod kontrolom Svetog Duha, drugi Hristov dolazak, to jedinstvo čine veoma teškim zadatkom.
Crkva mora da se brani od bilo kakvog jedinstva sa nevernicima, ili sa onima koji bi prihvatili doktrine koje sa sobom odnose duhovnu vitalnost Crkve.
Vernici moraju da izbegavaju nevažne svađe i nesloge, ali moraju da se postaraju da se usredsrede na širenje poruke o Hristu nevernicima, na taj način ih obaveštavajući da spasenje dolazi samo kroz Isusa Hrista, i da ih upozore da nema drugog puta osim Božijeg puta.
Ne može biti stvarnog jedinstva sa onima koji se ne slažu sa osnovnim poučenjima Svetog pisma, ili sa onima koji bogohule na Isusovo ime i na osobu Svetog Duha.
Sveto pismo je najveći autoritet, a istorija Crkve nas uči da ljudi često zaborave ovu činjenicu ako im to odgovara. Isus Hristos se potčinio Svetom pismu, a njegove Sluge ne mogu da učine ništa manje od toga. Čak je i apostol Petar morao da bude iskritikovan (pravično) zbog svojeg licemerstva i pretvaranja u Galatima 2,11-14. Sâm Pavle se odvojio od Varnave i Marka (Jovana Marka) posle veoma žustrog neslaganja. Dela 15,37-39 govore o tome. Samo je Sveto pismo vredno našeg potpunog poverenja i nepromenljivo je.
Lažni proroci i lažni učitelji su često, u crkvenoj istoriji, uzurpirali crkveni autoritet i na stranu odveli mnoge. Čovek je pobunjenik i mrzi autoritet Svetog pisma. Čovek više voli da se okrene Razumu, Crkvi, Nauci, Tradiciji kao i samom sebi kao stvarnom i istinitom autoritetu.
Ono što je sigurno jeste da je Bog izvor sve moći. On je suveren i u potpunoj kontroli. On nam je dao Objavu, otkrivenje, on je poslao svoje Sluge da nam govore, da nas ohrabre i pruže nam izazov. Njegov Sin je došao i platio je cenu da nas otkupi, a Sveti Duh nas je zapečatio.
Uvek moramo da se držimo reči Svetog pisma i da im budemo poslušni, uvek ostajući pod vođstvom Svetog Duha. Božije strpljenje će se uskoro završiti i strašno vreme suđenja dolazi onima koji ne poslušaju Božiju Reč.
Isus je rekao: ’Ko mene prezire i ne prihvata moje reči, taj ima svoga sudiju. Reč koju sam govorio, ona će mu suditi u poslednji dan’ (Jovan 12,48).
Sveto pismo isto tako govori u Psalmu 1: ’Blago čoveku koji ne ide na veće bezbožničko, i na putu grešničkom ne stoji, i u društvu nevaljalih ljudi ne sedi, nego mu je omilio zakon Gospodnji i o zakonu njegovom misli dan i noć! On je kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi u svoje vreme, i kome list ne vene: šta god radi, u svemu napreduje.’

[1] Misli se na Rimo-katoličku crkvu (prim.prev.).