Baptisti sedmog dana

BAPTISTI SEDMOG DANA su nastali u Engleskoj tokom 1650-tih godina. Iako nije brojna, ova denominacija ima izuzetan znacaj za crkve i pokrete koji svetkuju Subotu kao bogosluzbeni dan koji je Gospod posvetio.

Monday, September 04, 2006

OSNOVE NASEG VEROVANJA 8 - VECNI ZIVOT

Lekcija 8
VEČNI ŽIVOT

Veroispovedanje: Verujemo da je Isus vaskrsao iz mrtvih, da večno živi sa svojim Ocem, i da će se vratiti u sili i slavi. Verujemo da večni život počinje kroz poznanje Bog i predaju Isusu Hristu. Verujemo da je zbog toga što je Isus umro i ponovo živi, vaskrsenje s duhovnim i neraspadljivim telom Božiji dar vernicima.

Stihovi za ovu lekciju: Jovan 5,19-30; 1. Jovanova 5,6-13.
Stihovi za učenje napamet: Jovan 3,36.

'Ko veruje u Sina ima večni život, a ko se protivi Sinu neće videti život, nego na njemu ostaje Božiji gnev'.

Uvod
Naše proučavanje doktrine večnog života uključuje ne samo raspravu o grehu, smrti i spasenju, već što je najvažnije, o posledicama ujedinjenja sa Hristom, o vernikovom ulasku u slavu, o Drugom Hristovom dolasku i o konačnom stanju svih stvari.
Bilo koja odluka o 'životu' automatski uključuje i raspravu o smrti. Postanje (1. knjiga Mojsijeva) nam govori o tome da je čovek stvoren na sliku i priliku Božiju, da je Bog udahnuo u njega dah života i tako je čovek postao živa duša. Ono što je tako uključeno u reči 'život' jeste ideja o aktivnosti, pokretu i svesnosti, nasuprot nepomičnom, inertnom stanju neživota.
Fizička smrt se čoveku događa zbog Pada. Pavle je izjavio u 1. Korinćanima 15 da su fizička smrt, duhovna smrt i večna smrt sve prouzrokovane grehom, i da su Hristova smrt i vaskrsenje pobedili smrt.
Svi mi znamo da je smrt neumitna, a vernici treba naročito da znaju da kada se život jednom zaustavi u telu to ne predstavlja kraj našeg postojanja. Biblija nas uči da Život i Smrt nisu identični pojmovima postojanja i nepostojanja. Život i Smrt su u stvarnosti dva različita stanja postojanja, i kada umremo mi se jednostavno prebacujemo u drugačije stanje postojanja. Sveto pismo nikada ne vidi smrt kao kraj postojanja.
Primetite da fizička smrt nije bila originalni sastojak Adamove prirode. Smrt nije bila nešto prirodno čoveku. Ona je neprirodna, neprijateljska i izvan Božijeg plana. To je bilo zlo, a ne deo onog 'dobrog' stanja čoveka prilikom stvaranja. Smrt je stoga bila pretnja, ali čovek je stvoren tako da on može zauvek da živi, onda kada nastavi da Bogu bude poslušan.
Što se tiče nevernih, smrt je kazna i neprijatelj, i u njoj nema ničeg pozitivnog. Smrt je nešto čega se treba plašiti. Čak i za verne smrt predstavlja stanje kojem jednom moramo da se potčinimo, baš kao što to činimo i prema mnogim drugim uslovima života. Ali, za verne je situacija veoma drugačija od one sa kojom se suočava neverna osoba.
Moramo da shvatimo da je naš 'život' zapravo nešto što nam je Bog pozajmio. Čovek zavisi o Bogu za svoj život, i mi živimo na Božije zadovoljstvo.
Stoga život mora da se definiše kao život u odnosu na Boga, i kada to učinimo onda shvatamo da su život i smrt zapravo moralne alternative. Neposlušnost čoveka dovodi da mu bude zabranjeno drvo života, a smrt je kazna za greh. S druge strane, poslušnost i pravednost su put kojim će nečiji život da bude doveden do oslobođenja od smrti.
Sveto pismo je uvek poučavalo da Bog ima moć nad smrću. On isceljuje i on podiže iz mrtvih u skladu sa svojom voljom, on daje život ženama čija tela su 'mrtva', i on donosi život čak i mrtvom komadu drveta kao što je bio Aaronov štap.
Bog ima odnose samo sa pravednima, koji su živi ali koji će fizički umreti, ali je objavljeno da je Božija namera da oslobodi od smrti one koji njemu pripadaju.

Posledice vere
Pošto život pripada Bogu, jer on je jedini koji u sebi ima život, i pošto jedino on poseduje besmrtnost, Sveto pismo naglašava da Bog može da oživi i da on može da ubije. Vidi Rimljanima 4,17; 2. Korinćanima 1,9; 1. Timoteju 6,13; Mateja 10,28; Luku 12,20 i Jakova 4,28.
Ovaj osuđeni svet se kreće ka uništenju i nema nikakvu snagu da spase samog sebe. Zbog svoje ljubavi, Bog je obezbedio da njegov Sin spase i sačuva svet tako što je umro za njega, a sebe je ponudio kao žrtvu.
Čovek jedino može da se spase verujući u Hrista koji je otkupio čovekove grehe. Oni koji veruju su udruženi sa Hristom kao braća i tako su uklonjeni od optužbe i uništenja.
Zbog svoje zajednice sa Hristom, vernici su opravdani a njihova krivica je uklonjena i oni su obučeni u Hristovu pravednost.
Oni sada postaju zajedničari u njegovoj smrti i u njegovom životu, i Hristos živi u njima, i kao pravi čokot šalje svoj život u njih koji su sada njegova loza (Jovan 15,1-6).
Isus Hristos donosi mir svim vernicima, jer je on njih pomirio i sa sobom i sa Ocem.
Sa verom u Hrista dolazi i posvećenje odnosno pročišćenje prirode vernika, kako u vreme samog spasenja, tako i kao trajan proces u kojem se vernici stalno menjaju, preoblikuju u Hristovu sliku i dolaze do zrelosti.
Vernicima su data velika obećanja. Ova obećanja isključuju optuživanje za one koji veruju u ime jedinorođenog Sina Božijeg, i ona izjavljuju da vernici nikada neće nestati, već izjavljuju pozitivno da oni koji veruju u Sina imaju neprestani, odnosno večni život. Molim vas da ponovo pročitate Jovana 3,16.17 i 18.
Tako mi možemo da pogledamo na to kako Bog završava svoje delo spasenja. Kako on završava svoje delo Bog nam daje određena velika obećanja.
U Jovanu 6,35-40 Isus je izjavio:
Ja sam hleb života; onaj koji meni dolazi neće ogladneti, i onaj koji veruje u mene neće nikad ožedneti.
Ali vam rekoh: Iako ste me videli, ipak ne verujete!
Sve što Otac daje meni doći će k meni, i onoga koji dolazi k meni neću isterati napolje;
Jer sam sišao s neba ne da činim svoju volju nego volju onoga koji me je poslao.
A ovo je volja onoga koji me je poslao, da od svega što mi je dao ništa ne izgubim, nego da to vaskrsnem u poslednji dan.
Jer je ovo volja moga Oca, da svako ko vidi Sina i veruje u njega ima večni život, i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan.
U Jovanu 10,27-30 Isus nastavlja svoje poučenje:
Moje ovce slušaju glas moj, ja ih znam, i idu za mnom.
Ja im dajem večni život, neće nikad propasti, i niko ne može da ih otme iz moje ruke.
Moj Otac, koji mi ih je dao, veći je od svih, i niko ne može da ih otme iz ruke mog Oca.
Ja i Otac jedno smo.
Ali, može li vernik da veruje Bogu da će garantovati svoju ponudu spasenja?
Vernici u Hrista mogu da znaju da iako će fizički umreti, oni će preživeti i Bog će ih sačuvati i dovesti u život koji će biti savršen, a sva ona ograničenja koja trenutno imamo će biti potpuno uklonjena.

Istrajnost
Veoma je važno da razumemo ovo pitanje 'istrajnosti'. Ono utiče na to kako živimo u ovom svetu, da li imamo mnogo nesigurnosti i strahova i da li možemo sebi da dopustimo da budemo nezainteresovani za duhovne i moralne zahteve koji su pobrojani u Božijoj reči.
Postoji neslaganje oko toga da li je spasenje vernika obezbeđeno za stalno ili nije. Jedan od pogleda, koji se još zove kalvinistički pogled, smatra da su vernici izabrani iz palog čovečanstva kako bi primili večni život. Oni su zapravo pozvani i posvećeni od strane Svetog Duha, tako da oni nikada više ne mogu potpuno i konačno da otpadnu od Božije milosti, već ih Bog drži i istrajava u tome sve do kraja kako bi oni ostali spaseni.
Oni naglašavaju jasno značenje u 1. Petrovoj 1,3-5 gde se govori o našem spasenju kao o onom koje ne može da se uništi, da propadne, da istrune, da uvene ili da na njega bilo šta i bilo ko utiču.
Kalvinisti se, isto tako, oslanjaju i na Rimljanima 8,31-39 gde se jasno govori o tome da Bog nastavlja da radi u životu vernika. Filipljanima 1,6; Jevrejima 7,25 i Jovan 11,42, Rimljanima 8,26; Rimljanima 14,4; 1. Korinćanima 10,13; 2. Timoteju 1,12 i mnogi drugi odlomci su naglašeni. Smatra se da izjave u 1. Jovanovoj 3,9; 1. Jovanovoj 5,13; Jevrejima 6,11 i 10,22 poučavaju da je nemoguće da večni život ne traje zauvek. Sigurnost spasenja i večnog života za vernike ne znači ništa ako naše spasenje nije sigurno.
Većina onih koji drže drugačije mišljenje se nazivaju arminijancima. I oni, isto tako, navode Sveto pismo, i isto tako, zaključuju na osnovu svojeg iskustva da je moguće otpasti.
Primetite da se i arminijanci i kalvinisti slažu da je Bog silan, veran, sposoban i voljan da održi svoja obećanja. Isto tako, postoji opšte slaganje oko toga da Bog obezbeđuje potpuno spasenje, i da ljudska dela ne doprinose spasenju. Prihvaćeno je da Sveti Duh deluje u svim vernicima, i da vernici bilo kada vremenski mogu da znaju da su spaseni. Ali, neki arminijanci veruju da jedino u smrti vernik može da bude uveren ili siguran da je spasen.
Arminijanci naglašavaju Isusova upozorenja u Mateju 24,3-14, Pavlova upozorenja u Kološanima 1,21-22 i 1. Korinćanima 10,12; 1. Korinćanima 9,27, zatim na upozorenja u Jevrejima 2,1: 3,12-14; 6,11-12 da postoji opasnost. Oni smatraju da je teško da razumemo zašto postoje ovakva upozorenja ako vernici ne mogu da otpadnu od vere.
Isto tako, oni naglašavaju da ima biblijskih odlomaka o ljudima koji su postali apostate (otpadnici od vere), kao oni koji su navedeni u Jevrejima 6,4-6 i 10,26-27. A onda, tu su i slučajevi cara Saula, Jude, Ananije i Safire, Imeneja i Aleksandra (1. Timoteju 1,19-20); Imeneja i Filita (2. Timoteju 2,16-18); Dime (2. Timoteju 4,10) i mnogih drugih lažni učitelja i onih koje su ovi prevarili.
Arminijanci isto tako smatraju da su ljudi slobodna bića, da ih Sveto pismo često poziva da se odluče za Boga, i da uvide da su odgovorni za svoje akcije. Oni kažu da se ovim vidi kako je stav kalvinista pogrešan.
Izgleda, međutim, da su Isusove reči u Jovanu vrlo empatične i jasne. Ovi odlomci navedeni iz Jevrejima poslanice zaista govore o tome da vernici mogu da otpadnu. Ali, Sveto pismo je veoma jasno i kad kaže, mada govori da je otpadništvo-apostaza logična posledica, da se to neće dogoditi pravim vernicima.
Međutim, ne može se previše naglasiti činjenica da se vernici održavaju samo po Božijoj milosti, i Bog je onaj koji se stara o tome da oni neće otpasti. Mogućnost otpadanja ne znači da će pravi vernik ikada otpasti. Bog nas upozorava u nameri da nas motiviše da ostanemo verni njemu, da se uvek oslanjamo na njega, i nikada da ne pomislimo da možemo nešto da postignemo samo u svojoj snazi. Zato nam se neprestano govori kako opstajemo zahvaljujući tome što nas drži Bog. Poslanica Jevrejima nije u suprotnosti sa jasnim, nepogrešivim, Isusovim rečima.
Neki ljudi o kojima je pisano u Svetom pismu su jednostavno vernici koji su pali, i nisu postali otpadnici. I ne samo to, Sveto pismo ne govori o tome da su neki, kao što je Juda, Imenej ili Filit ikada bili obnovljeni.
Najvažnije je da primetimo, međutim, da u 2. Timoteju 2,19-21 Pavle, pošto je govorio o onim ljudima koji su širili rak oko sebe, on kaže:
Ali Božiji tvrdi temelj stoji zapečaćen ovim tekstom: 'Gospod poznaje svoje' i 'Neka odstupi od greha svako ko ispoveda Gospodnje ime!'
Ali u velikom domu nema samo stvari od zlata i srebra, nego i od drveta i gline; i jedni (su određeni) za plemenite, a drugi za neplemenite namene. Ako, dakle, ko očisti sebe od ovog drugog, biće sud za plemenite namene, osvećen, koristan Gospodaru, i pripremljen za svako dobro delo.'
Stoga, možemo da kažemo da nema dovoljno dokaza da se kaže da su oni o kojima arminijanci govore, a koji su otpali, bili pravi vernici.
Zapamtite, isto tako, da neki ljudi, mada deluju kao da su pravi vernici, oni možda zapravo to nisu. U Mateju 7,15-23 i u paraboli o sejaču u Mateju 13, Isus jasno govori o tome da ima dosta onih koji se samo prave da su verni. Stvarna vera je veoma drugačija od površne vere ili od kratkovečne reakcije na evanđelje.
Detaljni odgovor na arminijansko gledište će pokazati da pravi vernici mogu da budu mirni, znajući za sigurno da je njihovo spasenje trajno, da ih ništa ne može razdvojiti od Božije ljubavi, i da nema potrebe da oni budu nervozni u vezi sa primanjem obećanja od Boga. Oni mogu da budu sigurni u to da će primiti obećani večni život.
Nijedan pravi vernik, u kome obitava Sveti Duh, ne može dugo da misli da može da bude lenj i da živi onako kako hoće. Kada postoji istinska vera onda će plod Duha biti proizveden a verujuća osoba će u svom životu prikazati Hristov život. Bog će omogućiti da vernik ostane njemu blizak i neće dopustiti ništa da razdvoji pravog vernika od njegove ljubavi.
Od suštinske važnosti je da uvidimo da je Božiji život prikazan u Isusu Hristu, jer Hristos je Pravi Bog, on je stvoritelj života, on je vaskrsenje i život, on je hleb života, a njegove reči su Duh i život. Isusovo vaskrsenje je pokazalo da je on Gospod sveg živog i mrtvog. Isus ima ključeve Smrti i Pakla. Oni nisu mogli da ga pobede, da ga zadrže, ili da opstanu protiv njega. Onda vernici, kroz njega, oni koji su u zajednici sa njim vaskrsnuti sa njim, nasleđuju Isusov vaskrsli život.
Tako vernici u Hristu nalaze pravi život, jer je njegov vaskrsli život sada u verniku koji je prešao iz smrti u život.
Imati život znači imati Hrista. Tada je vernikov život zaštićen u Hristu, kaže stih Kološanima 3,3. Vernici, koji su sada sinovi Božiji, sinovi su vaskrsenja (Luka 20,36). Baš kao što su u Adamu svi umrli sada su tako u Hristu svi vernici oživeli (1. Korinćanima 15,22).
Vernikov život treba da bude u Hristu. Vidi Jovana 14,3 i Kološanima 3,4. Ovo znači da vernici ulaze u Carstvo onako kako je rečeno u Mateju 25,34-35.

Proslavljenost vernika
Proslavljanje vernika se događa onda kada vernik dođe u Gospodnje prisustvo. U ovom momentu će duhovna priroda vernika biti dovedena do savršenstva. Za većinu vernika ovo će se dogoditi kod umiranja. Usavršavanje tela vernika dogodiće se prilikom Drugog Hristovog dolaska, jer tada će doći do vaskrsenja i čitavo stvorenje će biti otkupljeno i promenjeno.
Sve Sveto pismo pokazuje na manifestaciju Božije slave. Psalam 73,24; Isaija 26,19; Danilo 12,2; Jezekilj 37,12-14; Psalam 24,7-10 i 49,15 i mnogi drugi odlomci, govore o dolazećoj Božijoj slavi koja će se prikazati u svetu. Prva Petrova 1,3-5, kao i Kološanima 1,22 takođe govore na sličan način.
Zapamtite da se mnoge stvare događaju vernicima zbog Božijeg delovanja. Vernik je usvojen od strane Boga, njegovo telo je otkupljeno, nekorumpirano nasledstvo nas čeka zbog delovanja Svetog Duha, i vernik je zaštićen od Božijeg gneva. Sada vernik, pošto je proslavljen, može da se suoči sa suđenjem bez ikakvog straha. Vernik će moralno i duhovno da bude savršen. On će biti bez krivice, bez optužbe i bez grešaka. Vidi Kološanima 1,22; Efescima 1,4; Judinu 24 i 1. Korinćanima 1,8.
Od vernika će se ukloniti izvor greha, a iskušenja neće više nadjačavati verne. Vernik će tada imati puninu znanja i neće više videti kao kroz maglu (1. Korinćanima 13,12). Telo verenika će se transformisati da bude slično u formi Hristovom telu. Ovo vaskrslo telo će biti nepropadljivo, neće patiti od propadanja ili boleština, biće silno i biće slavno. Čitav vernik će tada biti kompletan u Hristu. Vidi Filipljanima 3,20-21; 1. Korinćanima 15,38-50 i 2. Korinćanima 5,1 i 5.

Međustanje
Crkva uglavnom veruje da deo ljudskog bića preživljava smrt. Crkva veruje da duša vernika živi i dalje kada telo umre, u svesnom ličnom postojanju sa Hristom.
Verovalo se da pravedni kada umru ne idu u Had, kao što je pokazano u Mateju 16,18 i 19; Delima 2,31 i Psalmu 16,10. Duša pravednih je odlazila u Raj kao što je naglašeno u Luki 16,19-31 i 23,43. Pavlovo poučavanje u 2. Korinćanima 5,1-10 i Filipljanima 1,19-26 da oni koji su otsutni u telu su prisutni sa Gospodom takođe podržava ovo gledište. Poučenje u Marku 9,45 i 48 o mučenju u Geheni koje je večno ima veze sa ovim stavom.
Tada se verovalo, a i danas mnogi tako veruju, da Biblija poučava da u smrti vernici istog trenutka odlaze u mesto i stanje blaženstva, a nevernici istog trenutka odlaze i doživljavaju bedu, mučenje i kaznu.
Nasuprot ovom verovanju stoji nekoliko drugih. Prvo verovanje odbija ideju da će tela biti vaskrsnuta. Prema ovom verovanju, duša i dalje nastavlja da živi ali nema telesnog vaskrsenja.
Drugi veruju da, iako će biti vaskrsenja, neće biti telesnog vaskrsenja u klasičnom smislu. Ne postoji odvojen duhovni entitet koji preživljava smrt i postoji odvojen od tela.
Sledeći veruju u 'spavanje duše' gde duša ostaje u stanju svesnosti posle smrti tela. Pojedini veruju da je ovo vreme kada duša spava bez snova.
Adventisti sedmog dana veruju da kada osoba umre nalazi su u nesvesnom stanju. Svi ostaju u grobu sve do trenutka vaskrsenja. Pojedinci smatraju da adventisti poučavaju da zapravo ništa ne preživljava smrt.
Doktrina 'spavanja duše' zasniva se na biblijskoj upotrebi 'spavanja' prilikom govorenja o smrti. Isto tako, oni koji veruju u ovu doktrinu misle o čoveku kao o unitarističkoj jedinki (duša, duh i telo su neodvojivi).
Ali, Sveto pismo kao da govori da postoji lično, svesno postojanje između smrti i vaskrsenja. Luka 16,19-31; Luka 23,43; Luka 23,46; Dela 7,59 i drugi odlomci podržavaju ovakvo gledište. U svakom slučaju, izraz 'spavanje' se odnosi na figurativan govor, i nije verovatno da se figurativan govor može upotrebiti kako bi podržao doktrinu 'spavanja duše'.
U svakom slučaju mi znamo da ljudska priroda nije unitaristička. Da jeste, bilo bi zaista teško pokazati vezu između tela osobe pre smrti sa telom osobe posle vaskrsenja, pošto su ljudska bića uglavnom materijalna, fizička. Telesni molekuli će osnovati nova jedinjenja ili čak postati deo nekog drugog tela.
Još jedna doktrina je ona o Čistilištu. Rimo-katolici veruju da kada osoba umre njena večna sudbina je procenjena a duša je svesna onoga što zaslužuje. Ako je osoba u savršenom stanju milosti i pokajanja, ona ide pravo u Nebo. Oni koji su zli idu pravo u Pakao i oni su zauvek izgubljeni. Oni će večno platiti u skladu sa onim zlom koje su počinili na zemlji. Oni koji su počinili samo manje i slabije grehe, odlaze na mesto gde mogu da se pročiste ili očiste od svojih greha pre nego što mogu opravdano da budu prihvaćeni u Božije prisustvo.
Patnja pomaže u otklanjanju njihovih greha. One osobe koje su još uvek žive mogu da pomognu dušama u Čistilištu u njihovom napredovanju prema Nebu tako što će posećivati mise, izgovarati molitve za njih i činiti dobra dela. Ovo će skratiti vreme neophodno za patnje u Čistilištu, i onda duša, kada dođe do duhovnog savršenstva, biva otpuštena da ode u Nebo.
Katolici ovu doktrinu zasnivaju prvenstveno na svom naročitom tumačenju Jevrejima 9,27 i na tekstu iz 2. Makavejcima 12,43-45.
Mi ne prihvatamo apokrifni tekst, kao što je onaj u 2. Makavejcima, kao deo onoga što nazivamo nadahnuto otkrivenje od Boga. Sveto pismo nigde ne govori o tome da će se gresi oprostiti u životu koji će tek da dođe. Dela ne mogu da dovedu do spasenja kao što tvrdi doktrina o Čistilištu. Ljudi ne mogu da otkupe svoje grehe ni na koji način. Ova doktrina jednostavno nije biblijska.
Ne treba da se plašimo da će nam biti potrebna neka vrsta posebnog očišćenja šre nego što budemo mogli da uđemo u Božiju prisutnost po smrti. Mi smo sa Bogom povezani kroz njegovu milost a ne kroz naša dela, i mi možemo mirno da se prepustimo njegovim obećanjima.

Vaskrsenje
Sveto pismo poučava da ćemo biti oslobođeni sile smrti. Mnogi biblijski stihovi, kao na primer Psalam 17,15; 49,15 i Danijel 12,2 kao i mnogi novozavetni tekstovi kao Marko 12,24-27, Matej 22,29-32 i Luka 20,34-38 govore o tome.
Jovan poglavlja 5 i 6 sadrže ekstremno jasne izjave koje podržavaju dotkrinu vaskrsenja, a to čine i stihovi u 1. Korinćanima 15; 2. Korinćanima 5 i 1. Solunjanima 4. Pavle, u 2. Timotiju 2,18 kaže da je odricanje poučenja o vaskrsenju opasno i veoma razarajuća jeres.
Svakako će se Isus Hristos vratiti, a naša zemaljska tela će biti promenjena da budu kao ono koje je našega Gospoda.
Sve što trenutno budemo imali u večnom životu biće još slavnije kada se Isus vrati, jer mi znamo da ćemo sa njim biti večno. Ovo večno postojanje sa njim će trajati i kroz hiljadugodišnju vladavinu Isusa Hrista na zemlji.
Otkrivenje 21 poglavlje nam govori o Novom Jerusalimu koji će sići sa neba na zemlju. Ovo će biti naše novo stanište gde ćemo provesti večnost. Biblija nam ne govori mnogo o našem životu sa Isusom. Ona nam jednostavno kaže da ćemo živeti tamo gde će biti Bog.
Sva ta nezamisliva slava, lepota i izuzetnost koje su u Božijem prisustvu biće naše. Biblija koristi najvrednije stvari na zemlji koje postoje kako bi pokušala da opiše nešto od slave Novog Jerusalima.
Znamo, međutim, da jednom kada budemo u Božijoj prisutnosti, neće više biti zla i bićemo oslobođeni od svih napora i borbi. Odmor ne znači da neće biti ničeg da se učini, jer znamo da će biti službi, proslavljanja i aktivnosti.
Teško je, međutim, reći koje će aktivnosti tokom večnog života biti uključene u poslednjem stanju između onih koje znamo: blagosiljanja, bezgrešnosti, radosti, mira, sa novom sposobnošću da stvarno uvidimo i budemo zahvalni za Božije stvorenje. Biće i fizičkih zadovoljstava koja će daleko nadmašiti bilo šta što možemo i da zamislimo.
Pouzdano znamo da neće biti frustracija i dosade, niti osećanja nepripadanja ili nezadovoljstva. Imaćemo čitavu večnost da uvežbamo i da u potpunosti upotrebimo karakter koji nam je Bog podario.
Tada ili nećemo biti svesni ili ćemo veoma drugačije da gledamo na večnu kaznu grešnika. Oni će biti najjadniji u tom svom stanju večnog odvojenja od Boga. Oni će biti u situaciji ekstremnog i intenzivnog bola, patnje i tegoba. Oni će biti usamljeni i znaće da su u sasvim beznadežnoj situaciji.

Zaključak
Iz toga razloga je od izuzetne važnosti da pronađemo Hrista i uzmemo vodu života. Ovaj božanstveni večni život je u Sinu Božijem. Odluke koje ćemo učiniti dok smo živi odrediće našu budućnost za čitavu večnost. Bolje da budemo pažljivi i donesemo ispravne odluke.
Ovaj sadašnji život zaista nije toliko značajan. On će polako nestati. Budućnost vernika i njihov život tokom večnosti ne mogu se zaista iskazati ljudskim rečima. Sjaj i zadovoljstva neba, u Božijoj prisutnosti, biće suviše intenzivni da možemo da ih opišemo našim rečima.
Prirodna posledica grešnog života koji su odabrali oni koji su Isusa Hrista odbacili je strašna toliko da o tome ne možemo ni da razmišljamo. Njihova žeđ nikada neće biti namirena i njihov život u večnosti će biti pun vrlo bolnog žaljenja.
To što smo Božija deca znači određene stvari. Proučavali smo ko je Bog i šta Bog očekuje od svoje dece. Mudro je ispitivati sebe, uveriti se da smo u veri, i da se postaramo da budemo u potpunosti sigurni da iskazujemo plod Duha kao i da dajemo ploda.
Ovo je najozbiljnije pitanje, ali nažalost, često se prema njemu veoma neodgovorno ponašamo, neposlušni smo Bogu, kršimo njegove Zapovesti, nemamo strahopoštovanje prema njemu, sledimo ljude ovog sveta i činimo ona zla koja oni čine, čak i kada znamo da je to u suprotnosti sa iskazanom rečju Božijom.
Hajde da rastemo u još većem poznanju Boga i da mu budemo poslušni u svakoj stvari.